You are not connected. Please login or register

.The archive of lost dreams.

View previous topic View next topic Go down  Message [Page 1 of 1]

1 .The archive of lost dreams. on Sun 22 May 2011, 3:48 pm

Lady Autumn


Invited in
Invited in
Predgovor








"If you tell the truth, you don't have to remember anything."
— Mark Twain



Ovo nije priča o dvoje mladih ljudi koji se zaljubljuju. Iako će se baš to i desiti.
Nije ni priča o mitološkim bićima, iako će ih biti.
Svakako nije moguća, ali se ipak desila. Stvarna je, koliko i ljudsko postojanje.

"Suludo je željeti nešto što ne postoji, nešto što ne znam da li ću pronaći.
Prerano je željeti i da se ostvari, nešto što ne znam da mi je želja.
Nemoguće je željeti da se sada pojavi, nešto što je tako daleko.
Beznadežno je željeti, tonuti u svijet mašte i snova, za nečim što bi trebala stvarnost biti.
Ponosno koračati, u beznađu tom, sam, kad bi anđeo trebao da me prati.
Pratiti pogledom nevažne,male stvari, a one dragocjene izgubiti zbog ponosa.
Ono što najviše boli je što gubim sebe, u trnutku kada znam šta želim.
Biti tako blizu, na umu imati milion stvari,koje će na kraju ostati neizrečene.
Zbog grešaka gledam kako odlazi.
Hoću li ikada, ako vratim vjeru u sebe, uspjeti stići nedostižno, voljeti mrženo i vratiti prošlo?"





http://www.newmoon-balkan.com/forum

2 Re: .The archive of lost dreams. on Sun 22 May 2011, 9:00 pm

Lady Autumn


Invited in
Invited in
Chapter 1







"If you gave someone your heart and they died, did they take it with them?
Did you spend the rest of forever with a hole inside you that couldn't be filled?"
Jodi Picoult (Nineteen Minutes)



Krupne pahulje padaju sve brže. Sjedila je u parku, već duže vrijeme. Kosa joj se bijelila, tijelo podrhtavalo.
Ipak, nije se micala, nije ustajala. Ljudi su prolazili, u žurbi i zurili u nju. Suze više nisu tekle, bile su ledenice na obrazima.
Modre usne nisu uspjele ni da se pomiču, da izuste nešto. Držala je ruke prekrštene.
' Zašto već jednom ne umrem? ' pitala se. Čekala je satima; smrt mora doći - bila je uvjerena.



"Gospođice Prideux, čujete li me?" piskavi glas se čuo negdje, činilo se tako daleko.
"Jeste li dobro? Kako se osjećate? " ponavljala je.
"Ja...Ja...Gdje sam ja? " djevojka je jedva odgovarala.
"Ah, hvala nebesima! Budni ste. Ne sjećate se?" bolničarka je upisivala podatke u karton.
"Pa, ne baš. Tačnije, ne uopšte..." Dianne se pitala kako je uošte živa. Osjećala je užasan bol u plućima. Jedva je disala.
"Ležali ste u snijegu, noga vam je bila povrijeđena. Izgubili ste dosta krvi. Zbog dugo vremena provedenog vani,
zaradili ste i upalu pluća. Ali, ipak,sreća vaša pa ste spašeni. Mada, ljubazni mladić je odmah otišao - nije čak ni ime rekao. "
Uzdahnula je. " Sada biste trebali..." samo je pričala, i pričala. Konačno, dala je Dianne lijek i izašla.

' Spašena? Zašto? Šta ima ovde da se spasi? ' bila je znatiželjna. Bolno je uzdahnula. Svega što se sjećala, bio je san - kroz maglu.
Sanjala je stepenište, koje vodi ka nebu. Vidjela je i svog anđela. Imao je božanstven osmijeh. Koračala je ubrzano, saplićući se.
Nagnula se, ali slika anđela je počela da blijedi. Stepenište je počelo da se ruši; padala je u ponor, bez svijesti.
' Zbog čega? Zar ja ne pripadam gore? Ne želim ponovo na zemlju! ' vrištala je, lagano nestajući u bijeloj magli...

Prošla su tri dana. Dianne je dobila otpusnicu, ide kući. Nije se baš radovala povratku.
Živjela je sa starom Louise Laroche, u malom stančiću, u predgrađu Pariza.
Louise je bila starica čiji je muž pogunuo tokom II svjetskog rata. Bili su jako mladi kada su se zakleli na vječnu ljubav.
Ona je veoma brižna i prijatna,posebice prema mlađim generacijama, koji su većinom njeni stanari.
Razlog tome je što nikad nije imala djece - nije željela da u svoj život pusti nekog drugog izuzev njenog voljenog Victora.
Dianne je posebno voljela, jer - bile su kao srodne duše među majkama i kćerkama.
Razlog tome je i bolno djetinjstvo Dianne; majka joj je rano umrla od raka, a otac je pio, i često ju tukao.
Još djevojčica od 13 godina, uspjela je da se izvuče iz tog straha.
Monique, njena starija sestra odvela ju je u Pariz i našla joj dom kod gospođe Laroche.
Louise ju je nesebično prihvatila kao svoje dijete i brinula se o njoj. Dani su tekli, Dianne je bezbrižno živjela i školovala se.
Preokret u njenom životu desio se kada je Monique oboljela od raka. Par mjeseci ležala u bolnici, dok nije preminula.
Za Dianne je to bilo kao da iznova preživljava majčinu smrt. Završila je srednju školu, ali tu je stala.
Stara Louise je imala mnogo problema s njom - odustala je od života. Po čitave dane bi sjedila u sobi, pored prozora.
Često bi pisala nešto, ili pak slikala, u čemu je bila jako dobra. Stvarno je lijepo slikala.
Louise je čak držala poneku njenu sliku u dnevnom boravku. Tako praznu i neutješnu Louise više nije mogla da ju gleda.
Uslijedilo je par svađa poslije kojih su se stvari znatno pogoršale. Dianne je željela smrt; bilokakvu, samo da ju oslobodi, kako je govorila.
Nije imala društva, jedva da je i pričala s ljudima, sem Louise. Znalo je proći i po pet dana da ne vidi sunca. Imala je čudne snove.
Često bi sanjala majku, sestru; postajala bijoš usamljenija poslije toga.
S druge strane, često se budila noću, vrišteći, misleći da ju je otac pronašao. Najviše se plašila tih snova.
Potiskivala bi strah i brigu tokom dana, skrivala ožiljke na tijelu, od njegovih udaraca. Čemu to?
Kada se strah svejedno ispoljava kroz snove, a ožiljci su prisutni tu, svakim njenim novim pokretom, uzdahom.


"Mila, jesi li dobro?" upitala je Louise Dianne, dočekjući je na vratima. Jedva koračajući, bez riječi, Dianne je ušla u kuću.
Za njom, lagano uzimajući jutarnje novine s prozora, ušla je i stara Louise.
"Hvala na novinama Henri!" uzviknula je....

http://www.newmoon-balkan.com/forum

View previous topic View next topic Back to top  Message [Page 1 of 1]

Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum